Položeni na uzvišenjima istarski su gradići putokazi u galeriju starina i istovremeno njeni najljepši eksponati. Uzdižu se k nebu i suncu, dominiraju krajolicima kao krune odolijevajući vremenu.
Njihovi bedemi pamte sretna razdoblja i neće zaboraviti ispričati vam onu osobitu priču o tajnama svog trajanja. O tome kako su kroz stoljeća redovito dolazili graditelji i umjetnici, te u staru krunu ugrađivali nove dragulje koji bi iznova bljesnuli novim sjajem.
Pripremu jela oduvijek je karakterizirala izuzetna mašta, jer - s malo sastojaka potrebno je uložiti izuzetno puno ljubavi, truda i kuharske mašte kako bi se jelo učinilo još privlačnijim.
Što je to istarska kuhinja? Jesu li to, jela koja su u davnini jeli istarski težaci? Ili, pak ona priređivana nekad u patricijskim kućama? A nije li to, ipak, hrana koja se danas nalazi u istarskim blagovaonicama? Bogatstvo te kuhinje nije malo. Burna istarska prošlost ostavila je traga i u kulinarstvu.
Razne su se tradicije ispreplele u pučkoj kuhinji, kojoj je osnova u prirodi (aromatični začini, divlje raslinje, povrće, plodovi mora ...), a unijeti su i utjecaji franačke i njemačke feudalne vlasti, romanskih jela te kuhinje koja je od VII. stoljeća pristizala sa slavenskim stanovništvom iz prirodnog zaleđa. Ipak, sva jela koja su stigla u ovo podneblje dobila su karakterističan pečat.
Osnovne bi značajke istarske hrane, u grubom opisu, bile: prevaga kuhanih nad pečenim jelima, dosta začina, puno samoniklog bilja, dosta ribe, ocat je obvezatno vinski a ulje maslinovo, dok je vino važan sastojak pri kuhanju...